Final Four
Piše: dragan_lukovski Kada kao dečak počinješ da se zabavljaš sa košarkaškom loptom, živiš u zemlji koja je broj jedan u košarci u svetu, kada svake godine gledaš i uživaš u velikim rezultatima pojedinih igrača koji igraju u inostranstvu, domaćih ekipa i reprezentacije, tada počinješ da maštaš o tome kako da postaneš jedan od tih igrača koje svi vole, poštuju i dive im se. Da bi te voleli i poštovali moraš da pobeđuješ. Nije dovoljno da si dobar igrač, ima puno dobrih igrača ali veoma mali broj igrača pobeđuje i ostvaruje rezultate. Ciljeve koje sam ja sebi postavljao na početku karijere bili su titula prvaka sa timom za koji sam igrao, titula evropskog prvaka, reprezentacija, odlazak u inostranstvo u veliki klub gde se posebno teško dokazati ako dolaziš iz druge zemlje i odlazak u NBA. To poslednje nisam ostvario, bila su tada druga vremena i bez obzira na sve, nije mi žao. Kako se ovih dana, sa pravom, podigla velika euforija povodom odlaska Partizana u Pariz na F4 Evrolige, želeo bih da sa vama, fantazerima, podelim svoje iskustvo sa učešća na onome Partizanovom poslednjem F4 1998. u Barseloni.Posle dve godine i dve titule sa Partizanom, u trećoj godini smo izborili plasman na Final Four. To je bila za mene jedna čudna godina sa mnogo uspona i padova. Te godine do razigravanja za F4 bio sam jedan od najboljih igrača. Pred sam početak razigravanja i mečeva sa Olimpijakosom, uprava je promenila trenera i umesto dotadašnjeg Miroslava Nikolića, dovela Milovana Bogojevića. Ja sam dan pred polazak u Atinu na meč sa Olimpijakosom dobio salmonelu, težak stomačni virus zbog čega sam izgubio 5 kilograma za dva dana. Te mečeve je odlično odigrao Vladimir Đokić, bilo je to iznenađenje za Grke. Kako smo tada bili četvrti, a Olimpijakos prvi, pobedom nad njima smo preuzeli prvu poziciju i prednost domaćeg terena za drugi krug razigravanja. Tada su igrana dva kruga pred završni turnir. Drugi krug smo igrali protiv CSKA iz Moskve i iskoristili prednost domaćeg terena, te posle dve pobede u Pioniru i poraza u Moskvi izborili mesto među četiri u Barseloni. U polufinalu smo igrali sa Kinderom iz Bolonje, koji je te godine bio još dominantnija ekipa u poređenju sa dominacijom Barselone ove sezone, sa asovima kakvi su Danilović, Rigodo, Savić... Kao što svi znamo, te godine smo bili četvrti u Evropi jer smo u borbi za treće mesto izgubili od ekipe Benetona, na čijoj klupi je sedeo selektor reprezentacije Jugoslavije i jedan od najboljih trenera današnjice, Željko Obradović.Kada bih poredio tadašnju ekipu Partizana sa ovom i ovaj F4 sa onim, rekao bih da Partizan ove godine ima velike šanse da se bori za titulu. Ova ekipa Partizana ima jak kolektiv i sistem kakvih ja, kao igrač, samo mogu da se prisetim. Ekipe koje su tako izgledale dominantno u ta dva segmenta su bile nekada Jugoplastika, Panatinaikos (sa Obradovićem), CSKA (sa Ivkovićem i Mesinom) i 1998. Kinder. Ta dva segmenta ekipa Partizana čiji sam član bio 1998. godine nije imala i zato je naš put u Barselonu bio, na žalost samo kratka ekskurzija. Kada bih uporedio ekipe Partizana 1998. godine i sadašnju, mislim da smo mi tada bili mnogo talentovanija ekipa i ekipa bez stranaca, da podsetim da su tada nastupali Brkić, Tomašević, Drobnjak, Mića Radošević, Varda i drugi. Danas Partizan ima mlad tim sa četiri stranca. Tada je u Partizan igralo nekoliko reprezentativaca, a danas nema ni jednog, osim Kecmana, koji je bio na širem spisku selektora. To nas navodi na još jedan zaključak, još jedna karika koja je i nama tada nedostajala da budemo bolji, složićete se da je to Dule Vujošević. Po mom mišljenju je njegova ljubav prema poslu, fanatičnost, posvećenost i disciplina tima koju uvek održava na najvišem nivou osnovni pokretač Partizana već godinama.I na kraju bih želeo Partizanu mnogo koncentracije i požrtvovanja na F4, mislim da imaju velike šanse da celu košarkašku javnost obraduju sa još jednim velikim trofejom. Namerno ne govorim 'sreće', jer oni se ne bave srećom, bave se radom, požrtvovanjem, pripadnošću ekipi... Koncentracija, po mom mišljenju, može biti njihov najveći protivnik, ali tu opet treba spomenuti najveću Partizanovu veličinu, trenera Vujoševića koji to neće dozvoliti ili će svesti na minimum sve negativne uticaje koji mogu predstavljati smetnju za postizanje ozbiljnog rezultata. Ne treba zaboraviti da su svi rezultati veliki dok traju, brzo prolaze i postaju samo tačkice u našim životima. Predsednik francuskog Orteza mi je posle poraza u finalu prve godine igranja za njih rekao – KOŠARKA JE SAMO SPORT NE ŽIVOT! ČUVAJTE SEBE I LJUDE OKO VAS. PUNO LJUBAVI I POZDRAVA! |

Kako se ovih dana, sa pravom, podigla velika euforija povodom odlaska Partizana u Pariz na F4 Evrolige, želeo bih da sa vama, fantazerima, podelim svoje iskustvo sa učešća na onome Partizanovom poslednjem F4 1998. u Barseloni.
U polufinalu smo igrali sa Kinderom iz Bolonje, koji je te godine bio još dominantnija ekipa u poređenju sa dominacijom Barselone ove sezone, sa asovima kakvi su Danilović, Rigodo, Savić... Kao što svi znamo, te godine smo bili četvrti u Evropi jer smo u borbi za treće mesto izgubili od ekipe Benetona, na čijoj klupi je sedeo selektor reprezentacije Jugoslavije i jedan od najboljih trenera današnjice, Željko Obradović.
Kada bih uporedio ekipe Partizana 1998. godine i sadašnju, mislim da smo mi tada bili mnogo talentovanija ekipa i ekipa bez stranaca, da podsetim da su tada nastupali Brkić, Tomašević, Drobnjak, Mića Radošević, Varda i drugi. Danas Partizan ima mlad tim sa četiri stranca. Tada je u Partizan igralo nekoliko reprezentativaca, a danas nema ni jednog, osim Kecmana, koji je bio na širem spisku selektora. To nas navodi na još jedan zaključak, još jedna karika koja je i nama tada nedostajala da budemo bolji, složićete se da je to Dule Vujošević. Po mom mišljenju je njegova ljubav prema poslu, fanatičnost, posvećenost i disciplina tima koju uvek održava na najvišem nivou osnovni pokretač Partizana već godinama.





